E sad,ima tu dosta detalja kojih se vise ne sjecam i nisu toliko bitni za cijelu sliku al moja prica ide ovako nekako....
U osnovnoj skoli (od negdje 5.-8. razreda) sam imala iskljucivo muske simpatije.Posto sam tada jos bila klinka bile su to one prve skroz "nevine" simpatije,nista dramaticno
Nakon toga (srednja skola) sam se "recimo" zaljubila u tek nekoliko deckiju i nakon prvotne zaludenosti shvatila kako me oni zapravo uopce ne privlace,bar ne fizicki
Sve je to nekako bilo lijepo zamisljeno u mojoj glavi,ali svaki put kad mi se bilo koji od njih priblizio i pokusao nesto...tipa poljubiti me,meni bi se okrenuo zeludac i doslovno bi pobjegla od njih sa nekim glupim izgovorom
Nisam im dala ni dovoljno vremena da odreagiraju,osim ponekog facijalnog izraza zbunjenosti tipa
Kad sam vidla da to jednostavno ne funkcionira rekla sam si ok,mozda sam jos premlada,pusti ti sad decke,veze i te spike,kad "narastes" probaj ponovo,doslo bu i tvoje vrijeme
I kak se vise nisam opterecivala takvim stvarima decki su me prestali zanimati
Shvatila sam nakon nekog vremena da svaki frajer koji mi se svidao nije bio tipicno musko,tj. imali su izrazenije tipicno zenske osobine u usporedbi s drugim deckima
Cure sam vec pocela gledati krajem osnovne al to sam svrstala pod najobicniju znatizelju koju skoro svaka cura jednom osjeti...al naravno,ta znatizelja nikako da prode
I nakon dugog niza godina ja napokon sama sebi priznala da sam
Posto tehnicki jos nikad nisam bila s niti jednim spolom na bilo koji nacin,ja sam (tehnicki) strejt,tek kad budem sa curom mogu rec da sam bi ili lezbijka
Bar tako vele svi s kojima sam pricala o toj temi,naravno,ne spominjuci da se zapravo radi o meni
Cure koje su mi se svidjele uvijek su bile "girly" sta bi se reklo,druge me nisu nikad privlacile